Dioda je uređaj sa dva-terminala koji se sastoji od poluprovodnika tipa ap- (dopiranog trovalentnim borom) i poluprovodnika tipa n- (dopiranog petovalentnim fosforom) povezanih ap-n spojem. Njegova osnovna karakteristika je jednosmjerna provodljivost. Tokom formiranja p-n spoja, dolazi do difuzije zbog razlike u koncentraciji nosača, stvarajući unutrašnje električno polje usmjereno od n-regije do p-regiona. Kada difuzija i drift dostignu dinamičku ravnotežu, osiromašeni sloj je u stabilnom stanju. Pod prednagibom, primijenjeni napon slabi unutrašnje električno polje; kada se prekorači granični napon (otprilike 0,5V za silicijumske diode), dolazi do provođenja, formirajući struju naprijed. Pod obrnutim pristrasnošću, električna polja se preklapaju i formiraju malu struju zasićenja; prekomjerni napon može izazvati lavinski slom ili kvar Zenera.
Diode su klasifikovane prema materijalu na germanijumske diode i silicijumske diode, a po strukturi na tačkaste{0}}kontaktne, površinske{1}}kontaktne i planarne tipove. Tačkaste{3}}kontaktne diode su pogodne za detekciju visoke-frekvencije, površinske-kontaktne diode se koriste za visoko{6}}ispravljanje, a planarne diode se uglavnom koriste u sklopovima i visokofrekventnim kolima. Primjene uključuju ispravljanje, ograničavanje i detekciju. Zbog svoje male veličine i brzog odziva, diode koje emituju{10}}se koriste u uređajima za prikaz. Njihov prednji pad napona varira između 1,8 i 3,2 V u zavisnosti od boje emitovane svetlosti.
